Plivačica Nađa Higl ispričala je detalje svoje borbe sa teškom bolešću.
Proslavljena sportistkinja Nađa Higl pre nekoliko godina suočila se sa teškom dijagnozom – ulceroznim kolitisom. Simptomi su počeli da se javljaju još tokom profesionalne karijere, ali je tek kada je završila istu ustanovljeno od čega tačno boluje.
“Sami ti simptomi koje sam osjećala posljednje dvije godine dok sam trenirala ukazuju na ulcerozni kolitis. Samim tim nisam imala adekvatnu terapiju i to je godinama kuljalo. Zamaskirani su simptomi i teško je prepoznati. To je autoimuna bolest, zapaljenje debelog crijeva, odnosno postoje rane u crijevu, koje ne mogu da prerađuju materije koje prolaze kroz debelo crijevo i rezultira dijarejom, krvavim stolicama, gubitkom gvožđa, zbog kog sam bila anemična poslednje četiri godine bavljenja plivanjem. Kada je u akutnom stanju, ova bolest može da bude i smrtonosna, može da dođe do rupture crijeva i može da dođe do sepse. Krvave stolice počinju da mi se javljaju već u prvoj trudnoći, 2013. godine. U početku su to bili zamaskirani simptomi, kao hemoroidi kod trudnica”, ispričala je Nađa u emisiji “Preživjeli” na TV “K1”.
Ona je ubrzo nakon rođenja prvog djeteta ponovo ostala u drugom stanju, a tada je bolest počela da se pogoršava i dijagnoza je konačno uspostavljena.
“Krvave stolice se nastave, česte dijareje, i u nekom sedmom mjesecu kreće napad pankreasa i hitno me hospitalizuju. Tu su posumnjali na pankreatitis, i to se dokazalo i rezultatima. Međutim, posle hitnog carskog reza meni se nastavljaju dijareje, pozitivna sam na klostridiju i nikako da se izliječim. U tom trenutku kaže mi kuma koja je medicinska sestra, ‘hajde da ti se uradi kolonoskopija’ i na ulazu u debelo crijevo bila je jasna slika šta je u pitanju – ulcerozni kolitis”, objasnila je sportistkinja i otkrila da su joj prve tri godine nakon dijagnoze bile vrlo izazovne.
“Prve tri godine mi je bilo jako teško, dvije bebe u kući, plus moje stanje koje je izuzetno teško, dok se ne stabilizuje. Gledala sam da se bavim sportom, živim zdravo, ali sam tada stvarno bila hodajući zombi, rezultati su mi bili užasni. Zadišem se od stola do stolice, bilo mi je jako teško da funkcionišem. Pritom, imala sam 20 stolica dnevno, nekontrolisanih, bila sam bukvalno vezana za kuću. Međutim, pored svega toga treba naći snagu da to sve prevaziđeš. Nije da nisam padala, nisam ja sad neka non-stop hrabrica, ali kad je trebalo da se izvuče, izvlačila sam tu hrabrost iz sebe. Mislim da sam imala neki unutrašnji šamar koji me je dizao. Nisam osoba koja kuka i dizala sam se. Plivanje me je naučilo kako da se borim i kako da izađem kao pobjednik”, navela je Nađa.
Presrećna je što se poslije svega ipak vratila sportu, kao trener, i osvojila zlatnu medalju na svjetskom takmičenju.
“Prve godine mi je bilo jako teško da gledam svjetsko prvenstvo, jer mi je bilo neobično da nisam tamo. Ali, kad osjetiš u sebi da više ne možeš, onda je to to. Podsvjesno sam znala da moje tijelo ne može da iznese teške treninge, iako tad nisam znala da sam bolesna. Tako da sam odlučila da zakočim i dam sebi šansu u nekoj drugoj sferi i tako sam odlučila da postanem trener i radim sa djecom”, zaključila je u pomenutoj emisiji.
Tekst: Lepa&Srećna
