Alejandro Santillán ušao je u dvoranu mirnim korakom.
Razgovori su odmah utihnuli.
Patricijev osmijeh nestao je s lica.
— Don Alejandro… — izustio je.
Alejandro ga je kratko pogledao, a zatim prišao Mariani.
— Oprosti što si morala čekati — rekao je tiho.
Mariana je spustila pogled, a Alejandro joj je pružio ruku.
— Želim vam predstaviti svoju suprugu, Marijanu Arandu Santillán.
Dvoranom se proširio šapat.
Renata je problijedjela.
— Suprugu? — jedva je izgovorila.
Patricio je gledao Marijanu kao da prvi put vidi osobu koju je nekada ostavio.
— Ti si… njegova žena?
Mariana ga je mirno pogledala.
— Jesam. Ali nisam se udala za njega zbog njegovog bogatstva.
Alejandro je dodao:
— Udala se za mene kada nije imala ništa. I upravo zato je večeras ovdje kao moja supruga, a ne kao nečiji predmet sažaljenja.
Patricio je spustio pogled.
Svi koji su se ranije smijali sada su šutjeli.
Mariana nije tražila osvetu niti poniženje.
Samo je rekla:
— Neke ljude tek gubitak nauči koliko vrijedi čovjekovo dostojanstvo.
Alejandro joj je pružio ruku i zajedno su napustili središte dvorane.
Te večeri Mariana više nije bila žena koju su sažalijevali.
Bila je žena koja je sačuvala svoje dostojanstvo i pronašla čovjeka koji ju je cijenio zbog onoga što jest.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
