Zadnja želja zatvorenika bila je vidjeti svog psa posljednji put: ali čim je pas ušao u zatvorsku ćeliju, dogodilo se nešto čudno.
Njegova posljednja želja, prije konačne presude koja bi značila kraj njegova života, bila je vidjeti svog njemačkog ovčara. Zatvorenik je svoju sudbinu prihvatio u tišini, s rezignacijom.
Dvanaest je godina, iz dana u dan, budio se u hladnoj ćeliji B-17. Bio je optužen da je nekome oduzeo život i, iako je tvrdio da je nevin, nitko ga nije slušao. U početku se borio, podnosio žalbe, unajmljivao odvjetnike… ali s vremenom je jednostavno odustao i čekao presudu.
Jedino što ga je svih tih godina brinulo bio je njegov pas. Nije imao druge obitelji. Njemačka ovčarka nije bila samo kućni ljubimac: ona je bila njegova obitelj, njegova prijateljica, jedino biće kojem je vjerovao. Jedan ju je zatvorenik pronašao još kao štene, kako drhti u nekoj uličici, i od tog dana postali su nerazdvojni.
Kada mu je čuvar donio obrazac da napiše svoju posljednju želju, čovjek nije tražio ni luksuznu hranu, ni cigare, ni svećenika, kao što mnogi drugi čine. Samo je tiho rekao:
— Želim vidjeti svog psa. Posljednji put.
Isprva je osoblje bilo sumnjičavo. Je li to neka smicalica? Plan za bijeg? No, na dogovoreni dan, prije izvršenja kazne, izveli su ga van. Pod budnim okom čuvara, susreo je svog psa.
Čim je kujica ugledala svog gospodara, otrgnula se s povodca i potrčala prema njemu. U tom se trenutku činilo kao da je vrijeme stalo.
Ali ono što se dogodilo zatim iznenadilo je sve. Čuvari su ostali skamenjeni, ne znajući što učiniti. (Nastavak u prvom komentaru )
Pas, koji se oslobodio iz ruku policajca, jurnuo je svom gospodaru svom snagom emocije, kao da je u jednom trenutku htio nadoknaditi dvanaest godina razdvojenosti.
Bacila mu se u naručje, srušila ga na pod i prvi put nakon mnogo godina zatvorenik više nije osjećao ni hladnoću ni težinu lanaca. Samo toplinu.
Čvrsto je zagrlio psa i zakopao lice u njeno gusto krzno. Suze koje si godinama nije dopuštao napokon su potekle.
Plakao je naglas, bez srama, kao dijete, a pas je tiho cvilio, kao da i ona shvaća da im je preostalo još malo vremena.
— Ti si moja djevojčica… moja vjernica… — šapnuo je, grleći je još jače. — Što ćeš bez mene…?
Ruke su mu se tresle; neprestano ju je milovao po leđima, kao da želi zapamtiti svaki njezin detalj. Pas ga je gledao očima punim odanosti.
— Oprosti mi… što sam te ostavio samu, — rekao je glasom slomljenim i promuklim. — Nisam mogao dokazati istinu… ali barem si ti uvijek trebala mene.
Čuvari su stajali nepomično, mnogi su skrenuli pogled. Čak ni najstroži među njima nisu mogli ostati ravnodušni: pred njima nije bio zločinac, već čovjek, koji je u posljednjim trenucima života u naručju držao jedino što mu je ostalo na svijetu.
Podigao je pogled prema čuvaru i rekao drhtavim glasom:
— Čuvajte je dobro…
Zamolio je čuvara da je odvede kući, obećavši da se neće opirati i da će prihvatiti svoju kaznu.
U tom trenutku tišina je postala nepodnošljiva. Pas je ponovno zalajao, glasno i prodorno, kao da prosvjeduje protiv onoga što se treba dogoditi.
A zatvorenik ju je još jednom čvrsto zagrlio, držeći je uza se kako to samo čovjek može, i zauvijek se oprostio.
PREUZETO