Cătălin je nekoliko sekundi šutio. Denisa me gledala kao da nije vjerovala da sam to zaista rekao.
— Tata, pretjeruješ. Ovo je i naša kuća.
Odmahnuo sam glavom.
— Nije problem u kući, Cătălin. Problem je u tome što si devet godina gledao kako tvoja majka sve radi za vas, a danas nisi imao snage stati uz nju.
Denisa je ustala i ljutito otišla prema stepenicama.
— Neću nigdje!
— Hoćeš — rekao sam mirno. — Ne zato što vas mrzim, nego zato što u ovoj kući više neću dopustiti da se moja žena ponižava.
Cătălin je spustio pogled.
Nakon nekoliko trenutaka prišao je kuhinji. Ileana je još uvijek brisala suze.
— Mama… oprosti mi.
Ona ga je samo pogledala.
— Nije kasno da postupiš ispravno, sine.
Te večeri Cătălin je spakirao nekoliko stvari. Denisa je i dalje negodovala, ali je na kraju pošla za njim.
Kad su vrata za njima zatvorila, Ileana me tiho upitala:
— Jesmo li učinili ispravnu stvar?
Uzeo sam je za ruku.
— Jesmo. U vlastitoj kući moramo čuvati mir i dostojanstvo.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
