Mihai je odmah nazvao Doinu.
Nekoliko minuta kasnije spustio je telefon.
— Mama je bijesna. Kaže da si je namjerno ponizila pred ljudima.
Mirno sam ga pogledala.
— Nisam je ponizila. Samo sam zaštitila svoj novac.
— Mogla si mi barem vjerovati.
— Upravo je problem u tome što si ti tražio da vjerujem tebi, dok si moju karticu dao drugima bez pitanja.
Mihai je šutio.
Tada je zazvonio njegov telefon.
— Što sada? — pitao je.
Doina je govorila toliko glasno da sam čula gotovo svaku riječ.
— Mihai, plati hotel! Ne možemo ostati ovdje!
Mihai je pogledao mene, zatim telefon.
— Mama, riješit ćemo.
Prekinuo je poziv i dugo šutio.
— Platit ću ja — rekao je napokon.
— To je tvoja odluka.
— A kartica?
— Nova će stići za nekoliko dana.
Spustio je pogled.
— Ana… pogriješio sam.
Nisam odmah odgovorila.
— Ne tražim da nikome ne pomažeš, Mihai. Ali pomaganje drugima ne znači da smiješ uzeti ono što nije tvoje.
Prvi put te večeri nije imao odgovor.
A ja sam znala da će se, nakon svega što se dogodilo, neke granice u našoj kući morati promijeniti.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
