Dječak je tri sedmice odbijao da ide školskim autobusom. Jednog jutra, majka ga je krišom pratila – i otkrila razlog zbog kojeg je zanijemila…
Već tri sedmice, desetogodišnji Itan Miler uporno je odbijao da uđe u žuti školski autobus za Green Valley osnovnu školu. Njegova majka, Laura, samohrana mama koja je balansirala posao i kućne obaveze, počela je gubiti strpljenje. Svako jutro izgledalo je kao mala borba – Itan je izmišljao razloge: „Autobus čudno miriše“, „Sjedišta su neudobna“, ali ništa od toga nije zvučalo dovoljno uvjerljivo.
Na početku je Laura mislila da je to samo dječija tvrdoglavost, ali kako su dani prolazili, shvatila je da iza toga stoji nešto ozbiljnije. Itanovo lice svako jutro izgledalo je sve napetije, a oči su mu bile pune strepnje.
Nakon još jedne svađe, Laura je odlučila da prestane nagađati. Dozvoliće mu da se vozi autom kao što je tražio, ali će ga tajno pratiti. Morala je saznati istinu.
I tako, dok se veliki žuti autobus udaljavao niz ulicu, Laura je sjela u svoj auto i krenula za njim, držeći sigurno rastojanje. Srce joj je tuklo – bila je spremna da sazna ono što je sve ove dane izbjegavala da pita naglas.
Nije ni slutila šta će otkriti nekoliko minuta kasnije…
Autobus je vozio kroz mirne kvartove, zaustavljajući se na svakoj stanici. Laura je pažljivo pratila, gledajući kako se djeca penju na stepenice i sjede na svoja mjesta. Na prvi pogled, sve je izgledalo potpuno normalno.
Ali kada je autobus prošao četvrtu stanicu, Laura je primijetila nešto čudno. Dva starija dječaka su ušla, gurajući se i smijući se glasno. Čim su sjeli, njihovo ponašanje se promijenilo. Počeli su da dobacuju papiriće, udaraju manju djecu po ramenima i namjerno prave buku.
Laura je osjetila knedlu u grlu kada je prepoznala svog sina na trećem sjedištu – sagnuo je glavu i rukama prekrio torbu kao da pokušava da nestane. Jedan od dječaka ga je gurnuo dok je prolazio, a zatim mu nešto šapnuo. Čak i iz auta, Laura je mogla da prepozna taj pogled na Itanovom licu – strah.
Na raskrsnici kod škole, autobus je naglo zakočio, a dječaci su iskoristili priliku da povuku Itanovu kapu i bace je niz prolaz. Laura je vidjela kako se njen sin suzdržava da ne zaplače. To joj je slomilo srce.
Kada su stigli do škole, Laura je prišla parkiralištu i sačekala da sva djeca izađu. Prišla je Itanu, čučnula i nježno ga pitala: „Sine, zašto mi nisi rekao?“ Suze su mu napunile oči i konačno je priznao: „Oni me zadirkuju svaki dan… zovu me ružnim imenima… kažu da će mi baciti torbu kroz prozor.“
Laura ga je zagrlila čvrsto. „Više nikada nećeš to prolaziti sam, obećavam.“
Istog dana otišla je do škole i razgovarala sa direktorom. Pokazala mu snimke koje je uspjela da napravi telefonom dok je pratila autobus. Direktor je obećao da će odmah reagovati, a nasilnici su pozvani zajedno sa roditeljima.
Sljedećih dana situacija se promijenila. Na autobus je uveden nadzorni vozač, a dječaci su premješteni na zadnja sjedišta i upozoreni da će biti isključeni iz prevoza ako se ponašanje ponovi.
Itan je, iako još pomalo nesiguran, ponovo počeo da se vozi autobusom. A Laura, gledajući ga kako se smije sa svojim prijateljem na stanici, osjetila je ogroman ponos što je poslušala svoj instinkt.
Te večeri, dok su večerali, Itan je rekao: „Mama, hvala što si me pratila.“ Laura se nasmiješila i odgovorila: „Uvijek ću pratiti tvoje korake – i kada ne znaš da sam tu.“
PREUZETO