Kad sam se razveo od bivše, zakleo sam se da ću s njom imati kontakt samo zbog djece.
Sve drugo – završeno, zatvoreno, gotovo.
Godinama smo održavali nekakav hladan, ali pristojan odnos.
Dogovarali se oko termina, škola, odmora.
Ništa više, ništa manje.
Ali nedavno je došla s „posebnim“ zahtjevom.
Rekla je da želi da moja sadašnja supruga ne prisustvuje rođendanu naše kćerke — koji se, naravno, održava kod mene.
Navodno, „da dijete ne osjeća zbunjenost između mama i maćehe“.
Besmisleno, zar ne?
Mislio sam da će se moja supruga samo nasmijati i reći da ne dolazi u obzir.
Ali nije.
Rekla je tiho:
„Ako će dijete biti mirnije, ja ću se povući.“
Nisam znao šta da kažem.
Osjećao sam se kao da sam pao između dvije strane – između prošlosti i sadašnjosti.
Jedna žena manipuliše, druga popušta.
A ja gledam i osjećam se nemoćno.
Na kraju, rođendan je prošao bez nje.
Dijete je bilo sretno, ali ja nisam.
Sjedio sam s osjećajem krivice i tuge, jer sam shvatio da je moja sadašnja supruga pokazala veličinu, dok je moja bivša još uvijek igrala stare igre.
I ne znam više – da li je popuštanje plemenitost, ili samo način da drugi dobiju ono što žele?
JEDNAISTINA