Ispovest žene koja je morala da bira između majke i svekrve postavlja pitanje: Može li ljubav biti pogrešna ako dolazi iz iskrene želje da pomogneš?
„Jesi li stvarno odlučila da me ostaviš samu zbog nje? Ona ti je važnija od rođene majke?“Mamin glas je parao tišinu našeg malog stana, dok sam stajala na pragu, sa koferom u ruci i suzama u očima. Njene reči su mi odzvanjale u glavi, kao da mi neko čupa srce iz grudi. Nisam znala šta da kažem, jer nisam bila ni sigurna da li sam donela pravu odluku.
Sve je počelo pre nekoliko meseci, kada je Jasmina, moja svekrva, doživela moždani udar. Moj muž Marko je bio slomljen, a njegova sestra je živela u Nemačkoj i nije mogla da dođe. Jasmina je ostala sama u staroj kući u Vrčinu, a Marko je radio po ceo dan. „Majo, molim te, možeš li ostati sa njom dok se ne oporavi?“ pitao me je jedne večeri, dok smo sedeli za kuhinjskim stolom. Pogledala sam ga i znala sam da nema drugog izbora. „Naravno da ću pomoći“, odgovorila sam, iako sam znala da bi to značilo manje vremena sa mojom mamom, Dankom.
Mama i ja smo zajedno prošle kroz pakao. Tata nas je napustio kada sam imala osam godina. Sećam se tog dana kao u magli: vikao je, bacao stvari u torbu, a mama je plakala. Otišao je bez pozdrava, ponevši skoro sve što smo imale. Mama je radila dva posla da nas prehrani. Nikada nije imala vremena za sebe, žrtvovala je sve za mene. Zato sam se osećala tako krivom kada sam joj rekla da se selim kod Jasmine na nekoliko nedelja.
„Znaš li šta radiš?“, vikala je mama kada sam joj rekla. „Tvoja svekrva nikada nije bila dobra prema tebi! Sećaš se kada ti je rekla da nisi dovoljno dobra za Marka? Sećaš se kako te je gledala na vašem venčanju?“
„Mama, sada je bolesna. Nema nikoga osim mene i Marka. Ne mogu je ostaviti samu“, pokušala sam da objasnim.
„A o meni ne možeš da se brineš? Posle svega što sam ti dala? Nakon što sam te sama odgajila?“
Nisam imala odgovor. Samo sam ćutala i gledala u pod.
Prvih nekoliko dana sa Jasminom bilo je teško. Nije mogla da govori, ruka joj je beživotno visila pored tela. Morala sam da joj menjam pelene, hranim je kašičicom, presvlačim je kao bebu. Ponekad bi me gledala sa toliko tuge u očima da sam htela da pobegnem. Plakala bih noću u kupatilu, osećajući se kao da sam izdala rođenu majku.
Jednog dana, dok sam joj brisala lice, Jasmine mi je šapnula: „Znam da me ne voliš… ali hvala ti.“ Te reči su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Nisam znala šta da kažem, pa sam samo nastavila da je brišem.
U međuvremenu, mama mi nije slala poruke niti me zvala. Kada bih to učinila, razgovor bi bio kratak i hladan.
„Jesi li dobro?“ pitala bih.
„Dobro sam. Navikla sam da budem sama“, odgovarala bi ledenim tonom.
Jedne večeri sam došla kući da uzmem još odeće. Mama me je dočekala na vratima sa crvenim očima.
„Majo, da li stvarno misliš da će ti ikada biti zahvalna? Ja sam ti majka! Ja sam te odgajila! Nikada te nije volela!“
„Mama, nije bitno ko me više voli. Bolesna je i nema nikoga! Ti si jaka, uvek si bila jaka…“
„Šta ako više ne mogu biti jaka? Šta ako mi sada zatrebaš?“
Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila, ali me je odgurnula.
Prolazile su nedelje. Jasmina se polako oporavljala, ali moja mama je postajala sve distanciranija. Počela je da izbegava naše komšije, zaključava se u svoj stan i odbija moje pozive. Jednog dana me je pozvala komšinica Ružica: „Maja, tvoja mama nije izašla iz stana tri dana. Brinem se za nju.“
Otrčala sam kući i našla mamu kako sedi na podu kuhinje, praznih očiju.
„Mama! Šta se desilo?“
„Ništa… samo sam… umorna“, šapnula je.
Tada sam shvatila koliko je moje odsustvo povredilo. Sela sam pored nje i počela da plačem.
„Oprosti mi, mama… Nisam znala da ti toliko nedostajem…“
„Jednostavno si otišla… Kao tvoj otac… Svi odlaze…“
Te reči su me slomile. Nisam znala kako da pomirim dve strane svog srca – onu koja je želela da pomogne mojoj bolesnoj svekrvi i onu koja je želela da bude sa mojom majkom kojoj sam najviše bila potrebna.
Marko mi je rekao: „Ne možeš sve spasiti. Moraš da izabereš.“ Ali kako da izabereš između dve žene koje su obeležile moj život?
Posle nekoliko meseci, Jasmina se dovoljno oporavila da bude sama. Vratila sam se mami, ali ništa nije bilo isto. Poverenje je bilo narušeno; mama me je gledala sa tugom i razočaranjem.
Danas se pitam: Da li sam pogrešila što sam pomogla nekome ko mi nije bio blizak kao moja krv? Ili bi prava greška bila da okrenem leđa osobi u nevolji? Možda nikada neću znati pravi odgovor. Ali znam jedno – moje srce je zauvek podeljeno između dve majke.
stil