Tomana, penzionerka iz Zagreba i majka troje dece, provela je život pomažući porodici, a sada, ostavljena i sama, moli Boga da čuva njene najmilije, uprkos njihovom zaboravu
Tomana, penzionerka iz Zagreba, majka troje dece i baka Tomana, provela je ceo radni vek kao knjigovođa. Danas, međutim, njena stvarnost je daleko od onoga što je zamišljala u zrelim godinama života.
„Imam dva sina i ćerku. Moj brak nikada nije bio srećan, naprotiv – za mene je bio pravi pakao. Godinama sam trpela nasilje, a tek 1998. godine odlučila sam se na razvod“, priseća se Tomana za „Moje vrijeme“.
Taj period bio je pun izazova – deca i ona su bili podstanari, posao je bilo teško naći, a finansijske brige bile su svakodnevica.
Ipak, uprkos svemu, uspeli su da prebrode najteže dane. Deca su završila školovanje, a uz pomoć nasledstva konačno su obezbedili krov nad glavom. Kada su došla vremena za njihove svadbe, činilo se da će konačno doći mir i sreća. No, život je imao druge planove.
„Moj stariji sin, koji je uvek bio vezan za porodicu, nakon što se oženio, potpuno se udaljio. Par godina kasnije, samo mi je poslao poruku: ‘Briši moj broj’. Bez ikakvog objašnjenja. Bila sam slomljena, ali sam sebi rekla – ako je to ono što njega usrećuje, poštovaću to“, iskreno priča Tomana.
Nevolje nisu stale tu. Mlađi sin je, nakon razvoda, kupio stan i tražio pomoć od nje. Svoju štednju za penziju dala je njima.
„Imala sam samo stotinak evra za sebe, ali nikada nisam bila srećnija. Verujem u Boga i zahvalna sam što sam mogla da pomognem svojoj deci“, priseća se.
Međutim, i taj odnos je pukao. Nakon jedne sitne nesuglasice, mlađi sin je prekinuo kontakt i zabranio joj dolazak u svoj dom.
Naposletku, ni ćerka nije izdržala tu situaciju. Emotivno iscrpljena sukobima između braće, odlučila je da i ona prekine kontakt s majkom.
Danas, Tomana živi sama, od skromne penzije i tišine koja nekada nije postojala. I pored bola, ponosno kaže:
„Nikada ne bih tražila ni dinar od njih. Radije ću umreti od gladi u hladnoj kući nego da ih molim. Svaki dan se molim za njih, da imaju bolji i lakši život i da ih dragi Bog čuva.“
Posle izvesnog vremena odlučila je da ćerki pošalje pismo u kojem im se “zahvaljuje” i kaže kako nikada ništa od njih nije tražila, ali da je srce boli. Zatim je napisala:
“Ostaće sanduk posle moje smrti”.
Već sutradan su dolazili jedno za drugim. Iz ineresa im je bila važna majka.
STIL