Naizgled bezazlene, često izgovorene iz skromnosti ili želje da budemo pristojni, ove rečenice zapravo mogu imati negativan uticaj na naše samopouzdanje i način na koji nas drugi doživljavaju. Iako mislimo da pokazujemo ljubaznost, zapravo se nesvesno potcenjujemo i ponižavamo pred drugima. Evo četiri najčešće rečenice kojima sami sebi “sečemo krila”:
- „Ma to nije ništa posebno, svako bi mogao to da uradi.“
– Umesto da prihvatimo priznanje za trud i veštinu, umanjujemo sopstveni rad i time poručujemo da ni ne zaslužujemo pohvalu. - „Izvini što smetam…“
– Već u startu stavljamo sebe u podređeni položaj, kao da je naše prisustvo ili glas smetnja, a ne vredan doprinos. - „Verovatno grešim, ali…“
– Time unapred sabotiramo sopstveno mišljenje, sugerišući da nismo dovoljno kompetentni ili sigurni, iako možda govorimo sasvim ispravno. - „Nisam sigurna/oguran da to mogu…“
– I pre nego što pokušamo, dajemo drugima signal da sumnjamo u svoje sposobnosti, što lako može otvoriti prostor za potcenjivanje.
Umesto da te rečenice koristimo iz navike, vredi vežbati da jasno i dostojanstveno stanemo iza sebe – bez arogancije, ali i bez samoponižavanja.
Još 5 rečenica kojima nesvesno ponižavamo sebe pred drugima
- „Imam sreće što su me primili.“
– Ne, nisi samo imao/la sreće. Verovatno si se potrudio/la, imao/la znanje, iskustvo ili harizmu. Ova rečenica skida zasluge s tebe i pripisuje ih slučaju, umesto trudu. - „Nisam ja pametan/na kao vi.“
– Ovo zvuči kao kompliment drugome, ali u isto vreme govori da si manje vredan/na. Ljubaznost ne treba da ide na štetu samopouzdanja. - „Možda je glupo, ali…“
– Zašto bi nešto što želiš da kažeš bilo glupo? Ova rečenica sabotira tvoju ideju čak i pre nego što je izgovoriš. Ako ti je važno – vredi da bude izrečeno s poštovanjem prema sebi. - „Izvini što postavljam možda glupo pitanje.“
– Pitanje nikada nije glupo ako dolazi iz želje da se nauči. Ovom rečenicom se automatski stavljaš u poziciju nekog ko nije dovoljno pametan, iako si zapravo – radoznao i hrabar da pitaš. - „To nije ni blizu onoga što drugi rade.“
– Upoređivanje sa drugima je često put ka samoponištavanju. Tvoje delo, ideja ili trud ne moraju da budu najbolji da bi bili vredni.
Zašto to radimo?
Mnogo nas je odraslo u okruženju gde se skromnost poistovećivala sa samoponižavanjem. Naučeni smo da:
- Ne hvalimo sami sebe
- Da čekamo da nas drugi primećuju
- Da ne budemo “naporni”
- Da je pristojno umanjivati sopstveni značaj
Ali to nije skromnost – to je odricanje od sebe.
Prava skromnost znači: “Znam koliko vredim, ali ne moram da se hvalim. Ipak, neću se ni potcenjivati.”
Kako možemo promeniti ove obrasce?
- Zameni “izvini što smetam” sa “da li sada imaš vremena za razgovor?”
- Umesto “to nije ništa”, reci “hvala, drago mi je da ti se dopada”
- Umesto “možda grešim”, reci “moje mišljenje je sledeće”
- Umesto “nisam siguran/na da to mogu”, reci “mogu da pokušam i da dam sve od sebe”
- Umesto “imam sreće”, reci “rad sam/na da sam dobio/la priliku jer sam uložio/la trud”
Jezički obrasci oblikuju naše samopouzdanje.
Kada govoriš o sebi s poštovanjem, ne postaješ arogantan/na – već daješ sebi ono što si možda celog života čekao/la da čuješ od drugih.