Sljedećeg jutra doktor Samuel Ortega pozvao me u svoju ordinaciju. Nove pretrage pokazale su slabe, ali ohrabrujuće reakcije.
Ipak, nisam mogla prestati razmišljati o posljednjoj poruci svoje kćeri.
Uz pomoć bolničke socijalne radnice prijavila sam zabrinutost zbog okolnosti nesreće i zamolila da se sve činjenice provjere.
Kada sam se vratila u Sofijinu sobu, Ricardo je već bio ondje.
„Nećeš valjda uništiti naš život zbog svojih sumnji?“ prošaptao je.
Pogledala sam ga ravno u oči.
„Ne želim nikome uništiti život. Samo želim istinu o svojoj kćeri.“
U tom trenutku ušla je sestra Patricia i rekla da su pronašli Sofijin telefon među stvarima koje su donesene nakon nesreće.
Telefon je bio oštećen, ali posljednja glasovna poruka mogla se poslušati.
Pritisnula sam reprodukciju.
Začuo se Sofijin drhtavi glas:
„Mama, ako ovo slušaš, molim te, nemoj se ljutiti na tatu. Natalia me odvela autom, iako sam je molila da me vrati kući. Tata ne zna sve što se dogodilo…“
Snimka je naglo završila.
Ricardo je problijedio.
„Što to znači?“ upitala sam ga.
Spustio je pogled i dugo šutio.
A onda je tiho rekao:
„Aleksandra, postoji nešto što ti nisam rekao o toj večeri.“
U tom trenutku Sofija mi je ponovno lagano stisnula prste.
Dvaput.
Naše tajno obećanje još je živjelo.
Nisam znala što nas čeka, ali znala sam jedno: neću odustati od svoje kćeri. Istina mora izaći na vidjelo, a pravda se mora tražiti mirno i pošteno.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
