Sofijine su se oči zastaklile od suza kad je čula šapat svoje sestre.
– “On nije prosjak… bio je sin bogataša. Tvoj otac ga je uništio. Uzeo mu je sve. A sada živiš iz njegovog sažaljenja.”
Sophia je osjetila kako joj se zemlja odmiče ispod nogu. Što to znači? Zašto Mateo to nikada nije spomenuo?
Navečer, kad se vratila u kolibu, ruke su joj se tresle. Mateo joj je, kao i obično, pružio šalicu toplog čaja.
– “Što se dogodilo?”tiho je upitao.
– “Reci mi istinu…”šapnula je, stisnuvši šalicu, kao da je to jedino što bi je moglo održati na životu. – “Tko si ti zapravo?”
Mateo je teško uzdahnuo. Na trenutak je zavladala tišina, samo je vatra pucketala u ognjištu. Zatim je sjeo preko puta nje.
– “Nisam želio da patiš u prošlosti. Tvoj otac… on je bio uzrok mog pada. Moj je otac vodio vinograde, neke od najvećih u Andaluziji. Tvoj otac ih je htio uhvatiti. Kad mi je otac umro, ostavio mi je dugove i povjerenje u loše ljude. Tvoj otac je to iskoristio. Izbacio me na ulicu, od mene nije napravio nikoga. A onda… spojio je naše sudbine kao da se oboje rugaju.”
Sophia je osjetila kako joj srce krvari. Njezin vlastiti otac… ne samo da ju je odbio, već je i uvrijedio Matea.
– “Zašto… nikad mi to nisi rekao?”pitala je drhtavim glasom.
Mateo se tužno nasmiješio.
– “Jer sam želio da me voliš ne zbog onoga što jesam, već zbog onoga što jesam. Jadnik koji ima samo svoje srce za ponuditi.”
Suze su potekle niz Sofijine obraze. Ustala je, ispružila ruke i dodirnula mu lice. Osjećala je svaki oblik, svaki mišić, kao da je oblikovala sliku u sjećanju.
– “Ne trebaju mi vinogradi, bogatstvo ili ime. Trebam te.”
Mateo ju je čvrsto zagrlio, kao da se boji da će nestati.
Ubrzo se vijest o njihovom braku proširila šire. U kolibu je stigao glasnik s pozivom na sastanak od nekog trgovca, bivšeg prijatelja Mateovog oca. Čovjek, dirnut sudbinom prijatelja, čeznuo je da Mateu vrati dio zemlje koja mu je oduzeta prije mnogo godina.
Mateo je dugo oklijevao. Nije se želio vratiti u prošlost. Ali Sophia je svojom nježnom snagom rekla::
– “Ne borite se za sebe. Boriš se za nas. Tako da mogu osjetiti da svijet nije samo tama i šteta.”
Nakon mjeseci razgovora i borbe na sudu, Mateo je vratio dio svoje bivše imovine. Više nije prosjak, već čovjek koji je imao zemlju, dom i budućnost.
Sofijin otac je saznao za to. I prvi put otkako se djevojka sjetila, došao je k njoj. Ali ne s ljubavlju. S ponosom.
– “Vrati se kući. Sada si žena čovjeka s imovinom. Možete ponovno nositi moje ime s ponosom.”
Sophia je okrenula glavu.
– “Moje ime je sada drugačije. I prvi put u životu ponosan sam na to.”
Otac je utihnuo, problijedio i otišao, ostavivši je zauvijek.
Godinama kasnije, Sofia je sjedila ispred kuće dok joj je Mateo pričao o zalasku sunca. Slušala je, smiješeći se.
– “Ponekad se osjećam kao da vidim više od drugih”, rekla je tiho. – “Jer vidim tvojim glasom, tvojim srcem.”
Mateo ju je uzeo za ruku i stavio na prsa.
– “I to je jedino bogatstvo koje nam nitko drugi neće oduzeti.”
Tako je Sophia, djevojka koju je svijet odbacio, dobila najveći dar-ljubav zbog koje je čak i u mraku vidjela svjetlost.
PREUZETO