Odbijam da dozvolim svojoj svekrvi da viđa moju bebu.
Ono što je uradila je apsolutno odvratno.
Kad sam rodila, mislila sam da će sve biti samo radost, čestitke, suze sreće i ona poznata rečenica: „Najvažnije je da je beba zdrava.“ Tako je i bilo… sve dok moja svekrva nije odlučila da bude glavna u priči koja se tiče mog djeteta.
Prvih dana se ponašala kao da sam ja samo inkubator. Zvala bi moje dijete „naša beba“, a ja sam u njenim očima bila samo neka… figura u pozadini. Šutila sam. Trudila se razumjeti euforiju i njenu želju da bude prisutna.
Ali onda se desio trenutak koji je sve promijenio.
Jednog poslijepodneva došla je bez najave. Ušla je u kuću kao da je to njeno pravo i uzela bebu iz mojih ruku, jedva čekajući da joj ga pokaže „prijateljici“ koja je bila s njom. I to ne bi bio problem da se zadržalo na tome.
Moja beba je plakala — onaj plač koji slama kosti, od kojeg ti srce pada u pete. Rekla sam joj da je vrati, a ona mi je odbrusila:
„Prestani, ti uvijek paničiš. On taktično traži pažnju.“
Taktično? Novorođenče?
A onda… poljubila ga je u lice, iako sam joj hiljadu puta rekla da to niko ne radi dokle god je beba tako mala. Znala je da je prehlađena, čak je imala vidljivo groznicu. Samo se nasmijala: „Neće mu ništa biti.“
Narednih dana proveo je u bolnici. Temperatura, infekcija, briga koja mi je namotala svaku misao u čvor. Ja sam sjedila pored njegovog krevetića i gledala u te male ručice pune iglica, pitajući se kako je iko mogao biti toliko neodgovoran.
Ona nije pokazala kajanje. Umjesto toga, optužila je mene:
„Majka si, trebala si paziti.“
Tada sam shvatila nešto važno:
Moja obaveza nije da joj se svidim.
Moja obaveza je da zaštitim svoje dijete.
Ne tražim od nje savršenu ljubav… samo da poštuje moje granice.
A dok to ne nauči — moja beba je daleko od nje.
Ne zbog osvete.
Nego zbog ljubavi.
jednaistina