Nebo je sipilo laganu kišu dok su ljudi prolazili, s otvorenim kišobranima i pognutih pogleda, ali nitko nije primijetio ženu u bež odijelu koja je kleknula nasred raskrižja. Njezin je glas drhtao. „Molim te… oženi me“, šapnula je držeći u rukama baršunastu kutijicu. Muškarac kojem je zaprosila? Nije se brijao tjednima, nosio je kaput zakrpan ljepljivom trakom i spavao je u uličici samo jedan blok od Wall Streeta.
Dva tjedna ranije
Elena Ward, 36-godišnja direktorica tehnološke kompanije i samohrana majka milijarderka, imala je sve — ili je barem svijet tako mislio. Nagrade Fortune 100, naslovnice časopisa i penthouse s pogledom na Central Park. No iza staklenih zidova svog ureda osjećala se kao da se guši.
Njezin šestogodišnji sin Liam ušutio je otkako ih je otac — poznati kirurg — napustio zbog mlađeg modela i života u Parizu. Liam se više nije smijao. Ni uz crtiće, ni uz psiće, čak ni uz čokoladnu tortu.
Ništa mu nije donosilo radost… osim čudnog, pohabanog muškarca koji je hranio golubove ispred njegove škole.
Elena ga je prvi put primijetila kad je zakasnila po sina. Liam, tih i povučen, pokazao je preko ceste i rekao: „Mama, onaj čovjek priča s pticama kao da su njegova obitelj.“
Elena je to otpisala — sve dok nije sama vidjela. Beskućnik, možda u četrdesetima, s toplim očima ispod prljavštine i brade, slagao je mrvice kruha na kamenu ogradu i tiho govorio svakoj ptici kao prijatelju. Liam je stajao pokraj njega, s blagim pogledom — i mirom kakav Elena mjesecima nije vidjela.
Od tada je Elena svaki dan dolazila pet minuta ranije, samo da bi promatrala taj prizor.
Jedne večeri, nakon teške sjednice uprave, našla se kako sama hoda pokraj škole. On je bio tamo — čak i na kiši — šaptom govorio pticama, mokar do kože, ali još uvijek nasmiješen.
Oklijevala je, a onda prešla cestu.
„Oprostite“, rekla je tiho. On je podigao pogled, bistrih očiju unatoč prljavštini. „Ja sam Elena. Moj sin, Liam, on… stvarno vas voli.“
Nasmiješio se. „Znam. On također priča s pticama. One razumiju stvari koje ljudi ne razumiju.“
Elena se nasmijala, iako nije htjela. „Mogu li… mogu li pitati kako se zovete?“
„Jonah“, odgovorio je jednostavno.
Razgovarali su. Dvadeset minuta. Zatim sat vremena. Elena je zaboravila na sastanak. Zaboravila je na kišobran, čija joj je voda kapala niz vrat. Jonah nije tražio novac. Pitao je za Liama, za njezinu tvrtku, koliko često se smije — i slušao je, stvarno slušao.
Bio je ljubazan. Pametan. Prizemljen. I potpuno drugačiji od bilo kojeg muškarca kojeg je ikada upoznala.
Dani su postali tjedan.
Elena je donosila kavu. Zatim juhu. Zatim šal.
Liam je crtao slike Jonaha i rekao majci: „On je kao pravi anđeo, mama. Ali tužan.“
Osmi dan Elena je postavila pitanje koje nije planirala:
„Što bi… što bi učinio da ponovno živiš? Da dobiješ drugu priliku?“
Jonah je skrenuo pogled. „Netko bi morao vjerovati da još uvijek vrijedim. Da nisam samo duh kojeg ljudi ne primjećuju.“
Zatim ju je pogledao ravno u oči.
„I želim da ta osoba bude iskrena. Da me ne sažalijeva. Nego da me jednostavno… odabere.“
I tako se dogodilo da je Elena Ward, milijarderka i direktorica koja je nekoć kupovala AI kompanije prije doručka, sada klečala na kiši u 43. ulici, s prstenom u ruci, pred čovjekom koji nije posjedovao ništa.
Jonah je izgledao ošamućeno. Ukočeno. Ne zbog kamera koje su već škljocale oko njih, niti zbog gomile koja ih je promatrala s podignutim obrvama.
Nego zbog nje.
„Želiš me oženiti?“, šapnuo je. „Elena, ja nemam ime. Nemam bankovni račun. Spavam iza kontejnera. Zašto baš ja?“
Ona je progutala knedlu. „Zato što nasmijavaš mog sina. Zato što si mi vratio osjećaje. Zato što si jedini koji od mene ništa nije tražio — htio si me samo upoznati.“
Jonah je zurio u kutijicu u ruci.
Zatim je zakoračio unatrag.
„Samo… ako mi prvo odgovoriš na jedno pitanje.“
Elena se ukočila. „Bilo što, pitaj.“
Nagnuo se malo naprijed, tako da su se gledali oči u oči.
„Bi li me i dalje voljela“, upitao je, „kad bi otkrila da nisam samo čovjek s ulice… nego netko s prošlošću koja bi mogla uništiti sve što si izgradila?“
Njezine su se oči raširile.
„Što to znači?“
Jonah se uspravio. Njegov je glas bio tih, gotovo promukao.
„Jer nisam uvijek bio beskućnik. Nekad sam imao ime koje su mediji šaptali po sudnicama.“
Dvadeset godina ranije.
Ethan Walker bio je zvijezda financijskog svijeta. Mladi investicijski bankar s osmijehom na naslovnicama, čovjek kojeg su zvali „zlatni dječak Wall Streeta“. Imao je sve: bogatstvo, obećavajuću karijeru, zaručnicu koja ga je obožavala.
Ali imao je i tajnu.
Njegova mlađa sestra Amy borila se s ovisnošću. Godinama ju je skrivao od javnosti, plaćao liječenja, slagao investitorima i obitelji. Jedne noći, nakon razorne svađe, Amy je nestala.
Nestala… zajedno s njezinim tek rođenim blizancima.
Nitko nije znao kamo je otišla. Policija je pronašla samo njezinu jaknu na dokovima i praznu bočicu tableta. Mediji su poludjeli. Ethan je bio uvučen u skandal koji je progutao sve.
U tjednima koji su slijedili izgubio je posao, zaručnicu, a naposljetku i svoje ime.
Njegova se karijera raspala. Njegovi su se prijatelji okrenuli od njega. A ono što je najviše boljelo — nikada nije pronašao Amy.
U sadašnjosti, Jonah — čovjek kojega je Elena upravo zaprosila — duboko je udahnuo.
„Zvali su me Ethan Walker“, rekao je. „I kad bi svijet znao da sam još živ… možda bi požalila što si me ikada upoznala.“
PREUZETO