Moja supruga radi dva posla s punim radnim vremenom i zarađuje solidnu šestocifrenu sumu.
Mnogi bi rekli da je „uspjela“. Ima karijeru, poštovanje, stabilnost.
Ali ja, koji je gledam svakog dana, znam cijenu tog „uspjeha“.
Rijetko spava duže od četiri sata.
Kafa joj je zamijenila doručak, a laptop večeru.
Dok drugi planiraju odmor, ona planira rokove.
I svaki put kad joj kažem da uspori, samo se nasmije i kaže:
„Samo još malo, pa će biti lakše.“
Ali to „malo“ nikad ne dođe.
Gledam je kako gubi sebe u trci za sigurnošću koju nikada nismo ni tražili da nam dokaže.
Nekad poželim da zarađujemo upola manje, ali da je češće vidim kako se smije.
Da imamo manje računa — ali više zagrljaja.
Jer istina je:
nema te plate koja može nadoknaditi mir duše i toplinu doma.
jednaistina