Moja supruga i ja slavili smo deset godina braka. Njeni roditelji su predložili da napravimo večeru u jednom skupom restoranu i rekli da će oni sve platiti.
Pozvali su svoje rođake, komšije, prijatelje… a ja sam zamolio i svoje roditelje da dođu.
Večera je prošla lijepo – dok nije stigao konobar s računom.
Tast se nasmijao i rekao:
„Pošto su tvoji roditelji bili naši gosti večeras, red je da ti platiš njihov dio.“
Pogledao sam račun – skoro 600 eura.
Rekao sam mirno: „Nije problem, ali mislio sam da je ovo zajednička proslava, ne računanje po porodicama.“
Od tog trenutka atmosfera se promijenila. Svi su zašutjeli. Moja supruga je pocrvenjela i samo promrmljala: „Pusti, plati to i ne pravi scenu.“
Platio sam, ali kad smo stigli kući, rekao sam joj da me je povrijedilo što nije stala uz mene.
Odgovorila je hladno:
„Moj otac je samo bio iskren. Ti si preosjetljiv.“
Od tada, u našem stanu vlada tišina.
Nismo se posvađali glasno, ali osjećam da nešto u nama više nije isto.
Nekad sam mislio da je brak zajedništvo, a sad vidim da u nekim porodicama – i ljubav ima cijenu.
JEDNAISTINA