„Moja kćerka odbija da se brine o meni u starosti — pa sam povukla potez zbog kojeg će zažaliti“
Cijeli život sam radila i odricala se — za nju.
Od hrane, od novih stvari, od odmora. Samo da ima sve što ja nisam imala.
Školovala sam je, podržavala, gurala naprijed, čak i onda kad je okrenula leđa i rekla da „mora misliti na sebe“.
Nisam joj zamjerila. Mislila sam — mlada je, proći će.
Ali nedavno, kad sam joj u razgovoru spomenula da ću jednog dana trebati pomoć, samo se nasmijala i rekla:
„Mama, ja nemam vremena za to. Ti si se snašla cijeli život, snaći ćeš se i tad.“
Taj njen smijeh mi je odzvanjao danima.
Kao da mi je neko iščupao komad srca.
Sve godine mog truda, svaka suza, svaka noć bez sna — srušile su se u toj jednoj rečenici.
I zato sam odlučila.
Kuću koju sam planirala ostaviti njoj, prepisala sam drugome — onome ko je bio uz mene, ko me obilazi, ko mi donese hljeb i pita kako sam.
Nije dijete moje krvi, ali je dijete mog srca.
Znam da će jednog dana saznati.
Zaboljeće je.
I možda će tada shvatiti da ljubav nije nasljedstvo, nego briga — kad ti neko treba, a ti se okreneš.
JEDNAISTINA