Nekad sam vjerovao da se sve dešava drugima — gubitak, razočaranje, pad. A onda se jednoga dana srušilo sve što sam gradio. Posao, odnosi, zdravlje… sve kao da je nestalo u jednom dahu.
Prvo sam krivio druge. Onda sebe. A na kraju, jednostavno sam prestao vjerovati da uopće postoji izlaz. Budio sam se bez volje, gledao u prazne dane koji su se vukli jedan za drugim. Znao sam da sam živ, ali nisam osjećao život u sebi.
Sve dok jedne noći nisam jednostavno — zaplakao. Iskreno, duboko. Nisam molio za bogatstvo, ni za uspjeh, samo za snagu da izdržim. I u tom trenutku sam prvi put nakon dugo vremena osjetio mir.
Ne zato što je sve postalo lako, nego zato što sam shvatio — da nisam sam. Da i kroz bol, i kroz tišinu, neko me vodi.
Počeo sam polako. Dan po dan. Umjesto da kukam nad onim što sam izgubio, zahvaljivao sam za ono što još imam. I čudo se dogodilo: počeo sam ponovo disati. Ljudi su se vraćali u moj život, nove prilike su se pojavljivale, a ono što je nekad bilo ruševina — postalo je temelj mog novog početka.
Danas znam:
Ponekad te život sruši, ne da bi te kaznio, nego da bi te naučio da se ponovo izgradiš — ovaj put jači, svjesniji i bliži istini.
Jer tek kad izgubiš sve što si mislio da ti treba, shvatiš da ti zapravo treba samo mir u srcu i vjera da će biti bolje.
jednaistina