Bila sam vaspitačica u vrtiću.
Jedna devojčica iz naše grupe nije bila preuzeta na kraju dana.
Sati su prolazili, telefoni su zvonili, a ja sam je držala u krilu i šaputala joj da će sve biti u redu.
Ona je samo gledala prema vratima, svaki put kad bi se čulo otvaranje, nadajući se poznatom licu.
Kada se konačno oglasila i poslednja majka tog dana, ostale smo samo nas dve u praznoj prostoriji.
Male ruke su se steglo oko mog vrata.
Upitala me je tihim glasom:
„Teta, da li me je mama zaboravila?“
Srce mi se slomilo u hiljadu komadića.
Zvala sam opet i opet, dok nismo dobili odgovor.
Došla je baka, zadihana, postiđena…
Rekla je da je majka „imala posla“ i zaboravila javiti.
Dok su izlazile, ta mala djevojčica se okrenula i mahnula.
Njen osmijeh je bio slab, ali još uvijek pun nade.
Te noći nisam mogla spavati.
Shvatila sam da postoje djeca koja prebrzo nauče šta znači biti ostavljen.
I da ponekad upravo mi, vaspitači, postanemo njihova prva sigurna luka u svijetu koji ih ne čuje dovoljno.
jednaistina