Kad je svekrva oboljela, svi su očekivali da ću ja biti ta koja će se brinuti o njoj.
Kao da se to podrazumijeva — jer sam „žena“, „snaha“, „dobra duša“.
Ali niko nije pitao kako se ja osjećam.
Godinama me ponižavala, kritikovala, ogovarala me rodbini.
Nikad nisam bila dovoljno dobra za njenog sina.
Ni kao žena, ni kao majka, ni kao domaćica.
Svaki moj pokušaj da joj se približim završio bi njenom hladnoćom i prezirom.
Kad se razboljela, muž me zamolio:
„Znam da nije bila fer prema tebi, ali ipak je moja majka.“
Samo sam šutjela.
Jer nisam imala snage ponovo da idem tamo gdje sam toliko puta bila povrijeđena.
Odbila sam.
Mirno, bez rasprave.
Rekla sam mu: „Ne mogu. Nemam više ni ljubavi, ni snage za to.“
Od tada među nama stoji zid.
Ne viče, ne optužuje — ali šutnja između nas je teža od bilo koje riječi.
Ne znam da li sam pogriješila.
Znam samo da sam birala sebe, možda prvi put u životu.
A to, izgleda, nije uvijek oprostivo.
JEDNAISTINA