Ne volim taj izraz. I prije nego što netko pomisli da sam ovdje došla nekoga braniti po svaku cijenu — nisam. Samo mi je uvijek bilo malo odbojno kad se žene počnu svoditi na etikete, kao da se karakter može procijeniti na prvi pogled po torbi, noktima ili nekoj krivo izgovorenoj rečenici u kafiću.
Ali, ako već pričamo iskreno, postoji nešto što ljudi često nazivaju “jeftinošću”, i obično to nema puno veze s novcem. Ima više veze s načinom na koji se neko nosi sa sobom. S onim unutarnjim osjećajem da vrijediš, pa makar imala plaću koja jedva pokriva režije, a ne živiš u nekom sjajnom stanu iz časopisa.
Vidjela sam žene koje nose skupu odjeću, a djeluju prazno, napeto, kao da su stalno u lovu na tuđe odobravanje. I vidjela sam žene koje imaju jednu dobru jaknu, urednu kosu i skromne cipele, ali uđu u prostoriju tako mirno da ti odmah bude jasno — ova zna tko je. To se osjeti. Mnogo prije nego što primijetiš labelu na torbi.
Prvi dojam nekad vara, ali govor tijela rijetko laže
Ako me pitaš po čemu se neko najbrže “otkrije”, rekla bih po načinu na koji ulazi u prostor. Ne mora to biti ništa teatralno. Dovoljna je sitnica.
Na primjer, žena koja je stalno napeta, koja gleda hoće li je netko primijetiti, koja se smije glasnije nego što joj je stvarno do smijeha, koja odmah mora pokazati šta ima, koga poznaje i gdje je bila — često zapravo pokušava sakriti neku nesigurnost. I to ljudi osjete. Nije stvar u tome da je “jeftina”, nego da je gladna potvrde.
S druge strane, žena koja je sigurna u sebe ne mora dokazivati ništa na svakih pet minuta. Ne mora se nadvikivati s prostorom. Ne mora svaku priču pretvoriti u predstavu. Ima neku svoju mirnoću, pa čak i kad je nervozna, ne raspada se pred svima.
To je, po meni, jedna od prvih stvari koje ljudi pomiješaju. Misle da su glasnoća i samopouzdanje isto. Nisu.
Opsesija izgledom nije isto što i njegovanost
Ovo znam da će nekima zazvučati grubo, ali meni je uvijek djelovalo bizarno kad se netko previše trudi izgledati kao da nema nijednu manu, a pri tome se vidi koliko je sve to napregnuto. Previše filtera, previše natezanja, previše svega. Kao da osoba više ne liči na sebe, nego na verziju sebe koju bi drugi trebali odobriti.
Njegovana žena ne mora biti savršena. Može imati jednostavnu frizuru, bez botoksa, bez deset slojeva šminke, ali će djelovati uredno i skladno. Ima granicu između toga da pazi na sebe i toga da se skriva iza vanjštine.
Ono što ljudi često zovu “jeftinim” zapravo je pretjerivanje bez mjere. Kad je sve prenaglašeno. Kad je dekolte tu samo da upozori. Kad je make-up toliko jak da lice više ne izgleda živo. Kad se odjeća ne nosi s ukusom, nego kao poruka: “Pogledaj me, potvrdi me, reci da vrijedim.”
A to opet, iskreno, nije problem samo estetike. To je problem unutarnjeg mira.
Način govora zna reći više od garderobe
Jedna stvar koju sam s vremenom naučila jest da se ljudi mnogo brže otkriju kroz govor nego kroz izgled. Nije bitno samo šta govore, nego kako govore.
Žena koja stalno vrijeđa druge, podcjenjuje, ogovara, sprda sve oko sebe i hoda kao da je cijeli svijet dužan da joj dokaže nešto — često ima vrlo krhak osjećaj vlastite vrijednosti. Njoj je lakše spustiti druge nego pogledati sebe.
Isto važi za one koje u svakoj drugoj rečenici moraju naglasiti koliko su poželjne, koliko pažnje dobijaju, koliko ih muškarci traže, koliko se žena okreće za njima. Zvuči kao samopouzdanje, ali nekad je to samo glad za potvrdom, upakovana u samodopadnost.
Prava elegancija, ako ćemo tako, nikad nije bila u tome da pobijediš sve oko sebe. Više je u tome da ne moraš nikome dokazivati da postojiš.
Odnos prema novcu također govori svoju priču
Ovdje ljudi često naprave zbrku. “Jeftina žena” nije ona koja nema novca. To je važno reći, jer siromaštvo nije karakterna mana, i nikad nije bilo. Ima žena koje žive skromno, broje svaki dinar, ali imaju toliko dostojanstva da bi se mnogi s više novca mogli posramiti.
Problem je u odnosu prema novcu. Prema sebi. Prema drugima.
Postoje žene koje će se ponižavati zbog večere, poklona, izlaska, statusa, samo da bi bile viđene uz nekoga ko “vrijedi”. Postoje i one koje će se prodati za sitnu pažnju, za kompliment, za pažnju čovjeka koji ih zapravo ni ne poštuje. I to ljudi osjete na prvi pogled, čak i kad ponekad ne znaju objasniti šta ih točno smeta.
Nije stvar u tome gdje kupuješ odjeću, nego nosiš li sebe kao osobu ili kao proizvod.
Najviše se vidi kako tretira druge žene
Ovo mi je uvijek bio jedan od najjačih pokazatelja. Kako žena gleda drugu ženu kad ova nije prijetnja? Kad nije konkurencija? Kad nije “bolja”, “ljepša” ili “mlađa”?
Žena koja stalno vrijeđa druge žene, mjeri ih, ismijava im tijelo, godine, brak, djecu, izbor posla, često zapravo govori više o sebi nego o njima. Ima u tome neke tužne potrebe da se uzdigne tako što će nekog drugog spustiti.
A žena koja je stvarno stabilna ne mora biti svima simpatična, ali neće na svakom koraku demonstrirati zlobu. Ima neku vrstu unutarnje čvrstoće koja joj dopušta da vidi drugu ženu kao osobu, a ne kao ogledalo vlastite nesigurnosti.
Možda je to meni najdalje od “jeftinog”. Jer zlobu prepoznam odmah. I ne kaže mi ništa lijepo o osobi.
Što je zapravo poštovanje prema sebi
Mislim da se sve svodi na to. Ne na marku kaputa, ne na dužinu noktiju, ne na to tko je s kim izašao. Sve se svodi na pitanje: koliko žena stvarno poštuje samu sebe?
Kad žena zna reći ne. Kad ne pristaje na poniženje samo da ne ostane sama. Kad ne glumi nešto što nije da bi je neko poželio. Kad ne prodaje svoju dostojanstvenost za kratku pažnju. Kad ne traži vlastitu vrijednost u tuđim očima.
To ne znači da mora biti hladna, ozbiljna ili nedostupna. Naprotiv. Može biti nježna, vedra, flirtati, voljeti modu, poigravati se svojim stilom, i dalje ostati žena s mjerom. Razlika je u tome nosi li sve to iz unutarnje slobode ili iz potrebe da bude potvrđena.
I možda je baš tu ključ: nije “jeftina” ona žena koja voli sebe pokazati, nego ona koja sebe stalno prodaje jer misli da inače neće biti vrijedna. To je bolna rečenica, znam. Ali nekad je najpoštenije reći stvari bez glancanja.
Na kraju, svi mi ponekad zapadnemo u tuđe oči i tuđa očekivanja. Svi se nekad uljepšavamo više nego što bismo htjeli priznati. Ali razlika je između žene koja se igra i žene koja se spašava kroz predstavu. A ta razlika se, barem meni, vidi brže nego što ljudi misle.
*Ovo je osobno razmišljanje i nije cilj da vrijeđa ili etiketira žene. Ako te zanimaju teme samopouzdanja, odnosa i slike o sebi, a osjećaš da te to ozbiljno opterećuje, razgovor s psihologom može biti dobar korak. Tekst ne zamjenjuje stručni razgovor.*
