Kad je umrla moja tetka, ostavila mi je nasljedstvo — nešto novca i malu kuću u centru grada.
Nismo se mi čuli često, ali sam joj uvijek bila draga, jer sam joj jedina redovno pisala i posjećivala je dok je bila bolesna.
Nasljedstvo je došlo neočekivano i, iskreno, u tom trenutku kao spas.
Godinama sam radila i žrtvovala se, dok je moj muž trošio na stvari koje nam nisu trebale.
Kad sam mu rekla da želim prodati kuću i uložiti novac u nešto sigurno — možda otvoriti svoj mali biznis — nasmijao se i rekao:
„Znači, nećemo to podijeliti kao porodica?“
Objasnila sam da je to moje nasljedstvo, i da prvi put želim nešto uraditi za sebe.
Nije to dobro primio.
Postao je hladan, povučen, i odjednom — svaki moj potez bio je pogrešan.
Prestao je pomagati u kući, prestao razgovarati sa mnom osim kad bi imao nešto zajedljivo da kaže.
A onda sam saznala da je otvorio zajednički račun s našim sinom i počeo trošiti na njega ono što smo ranije štedjeli zajedno.
Kupovao mu stvari koje nisu bile potrebne, samo da mi pokaže da „on zna šta znači porodica“.
Najviše me boljelo to što je u svemu tome povukao i dijete, pravio od njega oružje protiv mene.
Na kraju nisam izgubila novac, ali sam izgubila povjerenje.
I sada se pitam — je li vrijedilo braniti ono što je moje, ako sam za uzvrat dobila tišinu i osvetu u sopstvenoj kući?
JEDNAISTINA