Pre šesnaest godina, kada sam imala 56 godina i još uvek se selila iz jednog iznajmljenog stana u drugi, moj sin Mark je učinio nešto što nikada ne bih mogla. Sa 29 godina je kupio jednostavnu prizemnu kuću za svoju ženu Melissu i njihovu malu ćerku Emu. Bio je građevinar — imao je hrapave ruke i velike snove.
„Mama — rekao mi je uz šolju kafe u našoj maloj kuhinji — želim da dodam nekoliko soba, napravim terasu, možda čak i ljuljašku u dvorištu. I tebi ću napraviti sobu iznad garaže.“
Bila sam ponosna na njega, a pošto je to bio važan korak, napravio je jednostavan testament: ako se nešto desi, kuća će pripasti Emi.
Ali pre nego što su mu se snovi ostvarili, nesreća na gradilištu oduzela mu je život. Emi su tada bile samo dve godine. Na sahrani sam držala malu ruku Eme, a Melissa je hladno dočekivala ljude, kao zimska oluja.
Kada smo se vratile kući, videla sam je kako pakuje kofere. Imala je 27 godina. „Pobrini se za nju“ — šaptala je dok sam pokušavala da je zadržim na vratima, i bacila mi ključeve od kuće. Videla sam je kako ulazi u luksuzni automobil sa nasmejanim muškarcem. Motor je brundao, otišli su, a Emi i ja smo ostale na prilazu. To je bio poslednji put kada sam je videla.
Preselila sam se u Markovu malu kuću sa Emom i prihvatala svaku vrstu posla da otplatim hipoteku i nahranim nas. Čistila sam po tuđim kućama, čuvala decu komšija i radila kao konobarica u lokalnom kafiću dok mi noge nisu otekle. Vreme je prolazilo kao stranice u knjizi.
Do sedamdesete sam imala bolna leđa i bore, ali i dalje sam bila puna snage, a Emma je odrasla u prelepu, dobrodušnu i brižnu devojku. Nikada nije puno tražila, iako je većina njenih drugarica odrastala u imućnim porodicama. Čak je i staru odeću umela nositi sa stilom i često govorila da me voli.
Znala sam da svaka devojčica u školskom uzrastu sanja o trenutku kada može da se oseća posebno lepa — kao na maturskoj večeri. Nekoliko nedelja pre bala pitala sam Emmu da li planira da ide. Ona je odmahala glavom i tiho rekla: „Bako, ne mora. Ne možemo da priuštimo haljinu. Već sam gledala — ništa ne odgovara.“
Trudila se da izgleda ravnodušno, ali ja sam znala da je to boli i teško mi je bilo da to gledam. Ta devojčica je zaslužila bar jedan trenutak u kojem bi mogla da zasija.
Sledećeg dana pronašla sam prelepu, mekanu plavu tkaninu u lokalnoj prodavnici polovne odeće. Uveče, nakon smene u kafiću, donela sam staru mašinu za šivenje i počela da šijem haljinu za Emmu. Pokušala je da odbije, govoreći da ionako previše radim, ali ja sam bila puna energije i sreće što mogu da je usrećim. U svaki šav sam ulagala svu svoju ljubav, dok me prsti nisu počeli boljeti od grčeva, a oči su mi se napunile suzama.
Na Badnje veče bala, Emma je isprobala gotovu haljinu u uskom hodniku, polako se okrećući pred ogledalom. Tkanina je savršeno igrala sa svetlom, nežno svetlucajući, a suze su joj se pojavile u očima. „Ovo je najlepša haljina koju sam ikada videla“ — šaptala je.
U tom trenutku začuo se jak kucanj na vrata. Otvorila sam i zapanjeno zastala. Na pragu je stajala Melissa sa blistavim osmehom. Vreme je ostavilo svoj trag na njenom licu, ali je izgledala bolje nego ikada. Savršen šminka, besprekorna kosa, štikle od dizajnera koje su kucale po podu. Ušla je bez poziva, noseći na ramenu sjajnu futrolu sa odećom.
„Dušo!“ — povikala je, grleći Emmu. Devojčica je zastala, zbunjena. Bila sam u šoku. Nije pokušala da uspostavi vezu sa ćerkom, ostavljajući je 16 godina, a sada je došla sa očigledno sebičnim ciljem.
Melissa je Emmi predala sjajnu srebrnu haljinu, očigledno skupu, a tada je iz njene torbe ispala koverta sa dokumentima. Uzeo sam je i video zvanične papire sa potpisima i pečatima.
— Šta je ovo, Melissa? — pitala sam, osećajući strah.
Osmjehnula se, ali napetost je bila vidljiva:
— Dušo, ovu kuću je tvoj otac kupio za našu porodicu. Zar nije logično da sada ja njome upravljam? Potpiši papire — i možemo se preseliti u nešto novo i bolje.
Soba je potonula u smrtonosnu tišinu. Bilo je jasno da joj je cilj bio da oduzme kuću, a ne da obnovi odnos. Emma je drhtavim rukama držala dokumente, ali njen glas je bio siguran:
— Misliš li da će haljina učiniti da postaneš moja mama? Misliš li da sada zaslužuješ ovu kuću koju baka plaća i renovira za mene sve ove godine? Ne. Ova kuća je moja. Imam 18 godina. Baka je cela moja porodica.
S tim rečima, Emma je pocepala dokumente na komade. Melissa je pobledela, podigla torbu i izašla, ostavljajući za sobom bes i razočaranje.
Emma me čvrsto zagrlila. Sledećeg dana bio je bal. Emma je obukla svoju plavu haljinu, odvezla sam je do škole i sijala je. Kasnije, kada su je drugarice ispratile kući, kosa joj je bila raspuštena, šminka blago razmazana, ali osmeh je osvetljavao sve oko nje.
— Bila sam najlepša devojka na balu. Sve zahvaljujući tebi — rekla je, grleći me.
Ta noć je bila prvi korak u njen odrasli život. Stipendija joj je omogućila da upiše studije na arhitektonskom fakultetu, ali je ostala da živi sa mnom. Nakon svih žrtava, odgajila sam još jednu divnu osobu, oslobođenu materijalnih i društvenih zahteva. Baš kao Mark, a ova kuća je sada njena. Nadam se da se Melissa više neće usuditi da se meša.
PREUZETO