Moja žena (35) i ja (37) imali smo nekoliko mrtvorođenih beba u prošlosti, pa je ova trudnoća bila i zastrašujuća i dragocjena. Krenula je u porod dok sam ja bio na poslu. Vrijeme nije moglo biti gore – dijete moje kolegice se iznenada razboljelo i osjećao sam da je ne mogu ostaviti samu u kancelariji. Zato sam ostao dok je ona žurila kući.
U međuvremenu, moja žena je rodila sama. Satima kasnije, kada sam konačno krenuo u bolnicu, nazvala me video-pozivom. U rukama je držala naše novorođenče i plakala, ali ne od sreće. Pored nje je bio moj brat blizanac, Alan.
Da objasnim: Alan i ja smo oduvijek bili rivali – škola, sport, posao, pa čak i porodično odobravanje. On je uvijek bio „osjetljiviji“, više povezan s ljudima, dok sam ja bio onaj koji juri za obavezama.
Moja žena mi je rekla da je upravo njega zamolila da prvi uzme naše dijete u naručje. A onda je izgovorila nešto što me potpuno slomilo: „Kad bih ponovo birala, radije bih bila s njim. Izgleda isto kao ti, ali razlika u načinu na koji se odnosi prema porodici je ogromna.“
To me pogodilo dublje nego išta do sada. Ostao sam na poslu misleći da radim odgovornu stvar – da ne iznevjerim kolegicu u njenoj hitnoj situaciji. A sada osjećam da sam izgubio trenutak kojem sam se nadao cijeli život – da budem tu kada moje dijete dođe na svijet. Umjesto mene, taj trenutak je doživio moj brat.
Dakle, ljudi, jesam li ja ovdje negativac jer nisam odmah napustio posao? Ili sam samo pokušavao uskladiti to da budem pouzdan kolega, ali i muž i otac? Da li zaista zaslužujem ovakvu „kaznu“ od svoje žene? Mi i dalje jedva razgovaramo, oboje držeći ljutnju jedno prema drugom.
izvor: brightside.me
ZDRAVLJEPRIRODA.NET