Moj otac je živio s druge strane svijeta. Umro je prije dva dana. Od tada, cijela porodica me pritiskala da odem na njegovu sahranu. To je let od 20 sati, veoma skup, i svi mi govore da ću to zauvijek žaliti ako ne odem. Za njih, već sam „loša“ jer odbijam.
Ali, stvar je u sljedećem: ovaj čovjek je otišao iz mog života kad sam imala 8 godina. Spakovao je stvari, preselio se u inostranstvo i počeo novi život s novom porodicom. Nije se oprostio. Nema poziva, nema posjeta. Samo ponekad kakva rođendanska čestitka, za koju sam kasnije shvatila da čak nije ni njegovim rukopisom. Moja mama me sama odgajala, i naučila sam od malih nogu da od njega ne očekujem ništa.
Sada je otišao, a njegova „nova porodica“ želi da dođem i glumim da sam bila dio njegovog života. Očekuju da stojim tamo i plačem na njegovom grobu, iako njega nikada nije bilo briga da se pojavi za mene.
Situacija je postala komplikovana. Jučer mi se jedan od polubraće i polusestara obratio privatno. Bila sam šokirana kad mi je rekao da su pronašli kutiju pisama koje mi je otac pisao tokom godina, ali ih nikada nije poslao. Navodno ih je njegova žena (njihova mama) držala sakrivene. Pisma su bila puna izvinjenja, žaljenja i obećanja da želi ispraviti stvari. Jednom je čak napisao da je kupio karte da me posjeti, ali nije išao do kraja s tim.
Sada ne znam kako da se osjećam. S jedne strane, osjećam da ne dugujem ništa čovjeku koji me napustio. S druge strane, šta ako je zaista žalio i ja mu nikada nisam dala šansu? Da li griješim što ostajem kod kuće, ili je u redu da se zaštitim čak i ako zbog toga izgledam kao negativac?
ZDRAVLJEPRIRODA.NET