“Opet nisi stavila dovoljno soli, Ivana. Rekao sam ti već sto puta, znaš da volim kad je juha malo jača.” Dario je odložio žlicu na stol, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore. U tom trenutku, dok sam stajala pored štednjaka, s rukama još mokrim od pranja povrća, poželjela sam nestati. Nije to bila prva kritika tog dana, a ni tjedna. Zapravo, već mjesecima svaka večera završava ovako – njegovim nezadovoljstvom i mojom šutnjom.
Nekad sam voljela kuhati. Sjećam se prvih godina našeg braka, kad bi Dario došao s posla, a ja bih ga dočekala s osmijehom i toplim ručkom. Smijali smo se, pričali o svemu i svačemu, a hrana je bila samo izgovor za zajedničko vrijeme. Sad je sve postalo rutina – on sjedi za stolom, lista vijesti na mobitelu, a ja pokušavam pogoditi njegov ukus koji se iz dana u dan mijenja. Ako nije svježe, ako nije baš onako kako on voli, tanjur ostaje napola pun.
“Znaš li koliko sam umorna?” prošaputala sam sebi dok sam rezala luk za sutrašnji ručak. Nitko me ne čuje. Djeca su već odrasla, Iva studira u Zagrebu, a Filip radi u Sarajevu. Kuća je tiha, osim zvuka vrenja vode i povremenog Darijevog uzdaha nezadovoljstva.
Jedne večeri, dok sam pripremala sarmu – njegov omiljeni specijalitet – osjetila sam kako mi ruke drhte. Nisam više znala radim li to iz ljubavi ili navike. Dario je ušao u kuhinju bez riječi, otvorio hladnjak i pogledao unutra kao da traži nešto što ni sam ne zna što je. “Opet nema ništa svježe? Ivana, znaš da ne volim podgrijano…”
“Dario, ne mogu više svaki dan kuhati kao da nas je deset u kući!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Pogledao me iznenađeno, kao da prvi put vidi ženu pred sobom.
“Pa što ti je? Samo sam pitao…”
“Nije samo to! Svaki dan ista priča. Nikad nisi zadovoljan. Znaš li koliko mi je teško? Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući!”
Nastala je tišina. On je slegnuo ramenima i otišao u dnevnu sobu bez riječi. Ja sam ostala stajati kraj štednjaka, osjećajući se poraženo i prazno.
Sljedećih dana razgovarali smo još manje nego prije. On bi dolazio s posla, ja bih kuhala, a onda bi večerao u tišini ili uz televizor. Ponekad bih čula kako susjeda Jasmina smije se sa svojim mužem na balkonu. Njih dvoje su uvijek zajedno, uvijek imaju nešto za reći jedno drugome. Pitala sam se gdje smo mi to izgubili.
Jednog popodneva nazvala me Iva: “Mama, jesi dobro? Zvuciš umorno svaki put kad pričamo.”
“Ma dobro sam, dušo… Samo puno posla oko kuće.” Nisam imala snage reći joj istinu – da se osjećam usamljeno i nevidljivo.
Navečer sam sjela za stol s Darijem. Na tanjuru je bila svježa piletina s povrćem, baš kako voli. Jeo je bez riječi.
“Dario, možemo li razgovarati?” upitala sam tiho.
Podigao je pogled s tanjura: “O čemu?”
“O nama. O tome kako živimo zadnjih godina. Osjećam se kao da više nismo partneri nego cimeri. Sve se vrti oko hrane i tvog zadovoljstva. A ja… Ja više ne znam tko sam.”
Dugo me gledao bez riječi. “Ivana, nisam znao da se tako osjećaš… Znaš da nisam dobar s riječima.” Odmahnuo je glavom i ustao od stola.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi – ili bolje rečeno, njihova odsutnost. Sjetila sam se majke koja mi je uvijek govorila: “Žena drži tri kuta kuće.” Ali što ako žena više nema snage držati ni jedan?
Sljedećeg jutra odlučila sam otići na kavu s Jasminom. Sjela sam na njezin balkon i prvi put nakon dugo vremena ispričala nekome sve što me muči.
“Ivana, nisi sama. I meni je bilo teško kad su djeca otišla. Ali moraš misliti i na sebe! Nisi ti samo kuharica i čistačica. Sjeti se što si voljela prije nego što si postala samo ‘Dario-va žena’.”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan dok sam šetala gradom. Pogledala sam izloge s knjigama, prisjetila se kako sam nekad voljela čitati romane Mire Gavrana i Slavenke Drakulić. Kupila sam jednu knjigu za sebe i sjela u park da pročitam nekoliko stranica.
Kad sam došla kući, Dario je sjedio za stolom i gledao kroz prozor.
“Gdje si bila? Ručak nije gotov…”
“Bila sam vani. Trebalo mi je malo zraka.” Pogledala sam ga ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
Nije ništa rekao, ali vidjela sam da ga je moj odgovor iznenadio.
Tog dana nisam skuhala ništa novo. Podgrijali smo ostatke od jučer i jeli u tišini. Ali ta tišina više nije bila teška – bila je moja odluka.
Sljedećih tjedana počela sam sve češće izlaziti iz kuće, viđati prijateljice, upisala tečaj slikanja u lokalnom domu kulture. Dario je bio zbunjen mojom promjenom, ali nije ništa rekao.
Jedne večeri došao je do mene dok sam slikala u dnevnoj sobi.
“Ivana… Možda bih mogao sutra ja skuhati ručak?”
Pogledala sam ga iznenađeno i prvi put nakon dugo vremena osjetila tračak nade.
Možda još ima nade za nas? Ili barem za mene samu? Što vi mislite – koliko žena kod nas živi između lonaca i tišine, zaboravljajući tko su bile prije nego što su postale samo ‘nečija žena’?