Starija žena je mislila da će je usvojena ćerka odvesti u starački dom… Ali ju je čekalo nešto potpuno drugačije.
Margaret Vilson sedela je na sedištu suvozača, pažljivo držeći malu tašnu na kolenima.
Imala je 83 godine. Njena kosa, nekada crvena, postala je srebrna, a lice je nosilo nežne tragove proživljenih godina. Iza prozora su promicale poznate ulice njene rodne četvrti, u kojoj je provela skoro pola veka.
Pored nje sedela je usvojena ćerka Liza. Nekada, kao sedmogodišnja devojčica, Liza je došla u njen dom tužnih očiju i tihog karaktera. Margaret ju je prihvatila kao svoje dete i godinama su postale prava porodica. Sada je Liza izrasla u mudru ženu — snažnu i brižnu.
— Mama, je l’ ti udobno? — upitala je Liza, pogledavši je.
— Sve je u redu, dušo — odgovorila je Margaret, iako je u srcu osećala nemir.
U gepeku je ležao mali kofer sa najvažnijim stvarima: fotografijama, knjigama, nekoliko uspomena. Sve ostalo već je bilo razdeljeno i spakovano. Margaret je bila sigurna da je danas ćerka vodi u starački dom.
Vozile su se u tišini, prolazeći pored poznatih mesta — biblioteke u kojoj je Margaret dugi niz godina radila kao volonterka i parka u kojem je ljuljala Lizu na ljuljaškama.
— Sećaš li se kako si me molila da te jače gurnem? — upitala je tiho.
— Naravno! Najpre si govorila: „ne previsoko”, a onda si sama toliko gurala da sam vrištala od sreće — nasmejala se Liza.
Odjednom je Margaret primetila da su prošle skretanje koje je vodilo ka staračkom domu.
— Promašila si put, trebalo je da skrenemo — rekla je oprezno.
— Ne, mama, danas idemo na drugo mesto — odgovorila je blago Liza sa tajanstvenim osmehom.
Posle nekoliko minuta, automobil se zaustavio ispred prijatne plave kućice sa belim kapcima i cvećem na verandi. Na pragu ih je čekao Lizin muž, Dejvid.
— Dobrodošla kući, Margaret! — rekao je sa osmehom.
Unutra je Margaret videla svoje poznate stvari: fotelju, omiljene knjige, fotografije, pa čak i prekrivače sašivene njenim rukama. Liza joj je pokazala posebnu sobu sa kupatilom, posebno prilagođenu za njenu udobnost i bezbednost.
— Mama, nikada nismo planirali da te damo u dom za stare — rekla je Liza, uhvativši je za ruku. — Kupili smo ovu kuću i uredili sve tako da možeš da živiš blizu nas. Ovde ćeš moći da budeš samostalna, ali ne i usamljena.
Utrčali su unuci blizanci, Ema i Džejkob.
— Bako, ko će me naučiti da pečem tvoje kolačiće? — zagrlila je Ema.
— A ja čekam tvoje savete za baštu! — dodao je Džejkob.
Margaret nije mogla da zadrži suze.
— Ne želim da vam budem teret — šapnula je.
— Mama, uvek si govorila: porodica nije udobnost, već biti zajedno — podsetila ju je Liza. — Nekada si ti izabrala mene, a sada mi biramo tebe.
Uveče se cela porodica okupila za velikim stolom. Kućom se orio smeh, deca su razgovarala, a Margaretino srce se punilo toplinom. Shvatila je: pravi dom nisu zidovi, već ljudi koji su pored tebe.
Pred spavanje šapnula je ćerki:
— Tako sam se bojala da budem nepotrebna, a ispostavilo se da još uvek mogu biti potrebna.
— Oduvek si bila naše blagoslovenje, mama — nasmejala se Liza.
I dok je tonula u san u svojoj novoj sobi, Margaret je osećala da njen život ide dalje i da je pred njom još mnogo srećnih trenutaka sa porodicom koju je stvorila ljubavlju.
preuzeto