Svi su joj donosili hranu i odjeću jer je “živjela u bijedi”, a onda je poštar greškom ostavio koverte na tuđem pragu U kvartu su svi poznavali gospođu Veru. Živjela je u malom, zapuštenom prizemlju stare zgrade, uvijek u istoj izblijedjeloj crnoj marami i kaputu koji je vidio i bolja desetljeća. Svako jutro bi polako hodala do pekare, gdje bi joj prodavačice, sažalivši se, besplatno davale jučerašnji kruh. „Jadna žena, nema nikoga svog, a mirovina joj valjda nije dovoljna ni za lijekove,“ govorili su susjedi. Organizirali su se – tko bi skuhao više ručka, odnio bi tanjur Veri. Za Božić su joj kupili nove čizme, a lokalni župnik joj je redovito davao koverte s milostinjom koju su prikupili vjernici. Vera bi svaki put suznih očiju uzela pomoć, ljubila ruke darovateljima i šaputala: „Bog vam platio, djeco, što mislite na staru i nemoćnu.“ A onda se dogodio jedan kišni utorak koji je srušio kulu od karata.
Novi poštar, koji nije poznavao stanare, greškom je ubacio hrpu pisama za stan broj 1 (Verin) u kaslić stanara iz broja 2, mladog i pedantnog Marka. Marko je otvorio sandučić i vidio tri službene koverte iz različitih banaka i mirovinskih fondova. Pomislio je da su reklame, ali kad je vidio Verino ime i logotipe stranih država, znatiželja mu nije dala mira. Prva koverta bila je iz Njemačke – obavijest o usklađivanju obiteljske mirovine pokojnog muža, iznos od 1.200 eura.
Druga koverta bila je iz Austrije – njezina vlastita radna mirovina iz godina koje je provela kao medicinska sestra, iznos od 950 eura.
Treća koverta bila je domaća, redovna mirovina.
Marko je ostao zatečen. Žena koja je svaki dan uzimala besplatan kruh i plakala nad tuđim tanjurom graha, svakog je mjeseca primala preko 2.500 eura – iznos o kojem je većina ljudi u zgradi mogla samo sanjati. Pozvao je predsjednika kućnog savjeta i još dvoje susjeda koji su joj najviše pomagali. Otišli su do njezinog stana. Vera ih je primila u svojoj uobičajenoj “uniformi” siromaštva, sjedeći u polumraku kako bi uštedjela na struji. „Bako Vero, poštar je pogriješio,“ rekao je Marko i spustio koverte na stol. Verino se lice u sekundi promijenilo. Nestala je ona ponizna starica, a pojavila se žena hladnog, oštrog pogleda. Nije se čak ni pokušala opravdati. „Pa što?“ upitala je drsko. „Jesam li ja koga tjerala da mi daje? Sami ste donosili. To što ja štedim svoj novac, to je moja stvar. Vaš novac je išao na moju hranu, a moj novac ide u banku. Što je tu protuzakonito?“ Susjedi su stajali u nijemom šoku. Gospođa koja joj je kupila čizme počela je plakati. „Vero, dali smo vam od naših usta, misleći da nemate za kruh! Naša djeca nisu dobila igračke da biste vi gomilali eure!“
Vera je samo ustala i otvorila im vrata. „Gledajte svoja posla. Ja sam se za svoj novac naradila vani, a to što ste vi budale pa vjerujete svakome tko sagne glavu, to je vaš problem.“ Istina se proširila kvartom brže od požara. Vera više nikada nije dobila besplatan kruh, a susjedi su okretali glavu od nje. No, najstrašnije je bilo to što su ljudi, razočarani njezinom izdajom, prestali pomagati i onim stvarnim siromasima u ulici. Vera je i dalje živjela u mraku, sama sa svojim kovertama, ne shvaćajući da je, gomilajući bogatstvo u banci, postala najsiromašnija osoba u gradu – jer više nije bilo nikoga tko bi joj na ulici rekao „dobar dan“.
