U zgradi u centru grada svi su mrzili gospodina Ivana. Bio je to pogrbljen starac koji je uvijek mrmljao u bradu, nikome nije otvarao vrata i redovito je zvao policiju ako bi se djeca u dvorištu igrala malo glasnije. Stanari su ga zvali “Stari Čangrizavac”. Mladi bračni par, Anita i Dario, uselili su se u stan preko puta njegovog. Dario, uspješan programer koji je uvijek bio u žurbi, često bi opsovao kad bi u hodniku osjetio miris starosti i vlage koji je dopirao iz Ivanovog stana. “Zašto ovakvi ljudi ne idu u dom? Samo nam kvari ugled zgrade,” govorio bi Dario dok bi zaključavao svoja blindirana vrata. Jednog dana, Anita je primijetila da ispred Ivanovih vrata već tri dana stoji ista boca mlijeka. Iako ga se bojala, nešto joj nije dalo mira. Nagovorila je Darija da pozovu domara i provale unutra.
Kad su ušli, stan ih je zaprepastio. Nije bilo ni televizora, ni modernog namještaja, čak ni pravog kreveta. Starac je ležao na starom kauču, blijed i slab, ali još uvijek živ. No, ono što su vidjeli na zidovima ostavilo ih je bez teksta. Cijeli stan bio je oblijepljen fotografijama djece. Bilo ih je na stotine. Dario je odmah pomislio na najgore: “Znao sam da je čudan, tko zna kakav je ovo čovjek!” Međutim, dok je domar zvao hitnu pomoć, Anita je prišla pisaćem stolu. Tamo je stajala velika bilježnica, a pored nje gomila uplatnica. Počela je listati. Svaka stranica bila je posvećena jednom djetetu. “Marko, 8 godina – operacija srca uspješna. Poslano 2.000 eura.” “Lejla, 12 godina – kupljena kolica. Poslano 1.500 eura.” “Dom za nezbrinutu djecu ‘Nada’ – donacija za grijanje.”
Anita je zanijemila. Dario joj je prišao, uzeo jednu uplatnicu i vidio datum od prošlog mjeseca. Iznos je bio gotovo cijela Ivanova mirovina. Starac je sebi ostavljao tek toliko da ne umre od gladi, kupujući najjeftiniji kruh i mlijeko, dok je sve ostalo slao bolesnoj djeci koju nikada nije upoznao. Kad se Ivan malo oporavio u bolnici, Anita i Dario su mu došli u posjet. Dario je sjedio na rubu stolice, crven u licu od srama. “Gospodine Ivane, zašto?” upitao je tiho. “Zašto ste dopustili da vas mrzimo? Zašto niste rekli da pomažete tolikoj djeci? Mogli smo vam mi pomoći, donijeti topli obrok…” Starac se slabašno nasmiješio, a oči su mu zaiskrile. “Sine, desna ruka ne treba znati što radi lijeva. Da sam vam rekao, vi biste mi donosili hranu iz sažaljenja, a ja sam želio da me mrzite. Lakše je biti sam kad te ljudi mrze nego kad te žale. Moja djeca su poginula u ratu, davno. Nisam mogao spasiti njih, ali sam odlučio da ću svaku minutu svog preostalog života dati onima koji još imaju šanse.”
Dario je izišao iz bolničke sobe i prvi put u životu zaplakao. Vratio se u zgradu i na oglasnu ploču postavio papir: “U stanu broj 4 ne živi čangrizavac. Tamo živi jedini pravi čovjek među nama.” Od tog dana, ispred Ivanovih vrata više nije stajala jedna boca mlijeka. Svaki dan bi ga dočekala svježa juha, voće i pisma od stanara koji su se sramili svoje površnosti. Ivan je otišao pola godine kasnije, s osmijehom na licu, znajući da njegova tajna više nije teret, već lekcija cijeloj zgradi. Pouka: Ne sudi o knjizi po koricama, ni o čovjeku po njegovoj šutnji. Najveća srca često se kriju iza najgrubljih zidova, jer su previše puta bila povrijeđena da bi se otvarala svakome.
