Jedna od najpopularnijih istinitih Reddit ispovijesti (r/TrueOffMyChest). Žena je napisala da ima sina od 4 godine, mirnog i pronicljivog dječaka. Njen muž je poginuo u saobraćajnoj nesreći dok je ona još bila trudna — dijete ga nikada nije upoznalo. Otkad je sin progovorio, počele su se dešavati stvari koje su je istovremeno i plašile i fascinirale. Jednog dana, dok je slagala igračke, sin joj je rekao: „Mama, tata je opet bio u mojoj sobi sinoć.“ Ona se ukočila i pitala ga kako to misli. On je sasvim mirno odgovorio: „Pa moj tata. On koji me uvijek pokrije kad se otkrijem.“ Objasnila mu je da je njegov tata umro prije nego što se rodio. Mališan ju je pogledao s izrazom kao da mu je to već poznato i tiho rekao: „Znam, mama. Ali ja pričam o tvom mužu. On dolazi samo kad ti spavaš.“ Kako su dani prolazili, detalji su postajali sve precizniji.
Rekao je da tata miriše „kao kiša kada tek počne padati“ i da nosi istu košulju koju je ona imala spakovan u kutiji s uspomenama — košulju koju dijete nikada nije vidjelo. Najstrašniji trenutak dogodio se kad je sin jedne noći potrčao u njenu sobu, tresući se: „Mama, tata je sada jako tužan. Stoji kod vrata i gleda te.“ Vrata su zaista bila poluotvorena. Žena kaže da ju je tada prošao najmračniji osjećaj u životu — ne zato što se bojala duha, nego zato što je prvi put nakon dvije godine osjetila isti onaj miris kiše koji je uvijek pratio njenog muža. Priča završava rečenicom: „Ne znam da li je moj sin dar ili prokletstvo, ali znam da nisam sama u ovoj kući.“
