Godinama sam šutjela.
Zbog mira u kući, zbog muža, zbog djece.
Uvijek sam nalazila opravdanja za njeno ponašanje — „takva je“, „nije mislila loše“, „pusti, proći će“.
Ali ono što se desilo prošlog vikenda, ne mogu preći.
Sjeli smo u restoran, cijela porodica.
Naručujemo, pričamo, i odjednom, ona – glasno, pred svima – počinje da priča kako „ne zna kako moj sin izdržava sa ženom koja ne zna ni supu da skuha kako treba“.
Ljudi za drugim stolovima su se okrenuli.
Osjetila sam kako mi lice gori, kako mi se grlo steže.
A ona se smijala.
Muž je pokušao promijeniti temu, ali meni je tada sve puklo.
Godine potiskivanja, suza i šutnje — sve se skupilo u tom trenutku.
Ustala sam, pogledala je pravo u oči i rekla:
„Od danas više nisi moja briga. Nisam tvoj otirač. Neću da me gaziš samo zato što misliš da možeš.“
Otišla sam iz restorana, sama, ali s osjećajem oslobođenja kakav dugo nisam imala.
Ne znam kako će to uticati na brak, ali znam jedno — više nikada neću dozvoliti da me iko ponižava samo zato što nosim titulu „snaha“.
