Počelo je učestalo zamaranje i malaksalost. U decembru sam primijetila modrice po nogama i odmah shvatila da se nešto definitivno dešava sa mojim zdravljem, sjeća se Beograđanka početka svoje bolesti
BEOGRAD – Susret sa ozbiljnom bolešću i opasnost od smrtnog ishoda promijeni nas iz korjena i za trenutak poruši sve što smo mislili da znamo, sve ono u šta vjerujemo, koga volimo i na šta trošimo svoje vrijeme.
Prošlog decembra taj susret je doživela i Maja S. (43) iz Beograda, odlučila je da leukemiji ne pruži ruku, nego pokaže zube i dokaže koliko opasan protivnik može da bude, piše Blic.
Njena priča o borbi, istrajnosti, hrabrosti i, prije svega, izliječenju nije priča puna sumornih detalja, opisivanja bolnih simptoma i stanja, bolnicama, doktorima, iglama i pregledima. Nije priča o ljudima bez kose i prijateljima koji su je napustili, već priča o optimizmu, želji za životom i neizmernoj podršci i inspiraciji kojom zrači.
“Prošle godine od oktobra mjeseca počelo je učestalo zamaranje i malaksalost. U decembru sam primjetila modrice po nogama i odmah shvatila da se nešto definitivno dešava sa mojim zdravljem. Uradila sam krvnu sliku i hitno otišla kod hematologa. 14. decembra sam ostala u bolnici, 15. mi je urađena sternalna punkcija koštane srži i već 16. stigla je dijagnoza – akutna mieloblasna leukemija”, prisjeća se Maja za Blic.
Terapiju je počela da prima dva dana nakon što su rezultati potvrdili bolest. Prognoze su bile loše, imala je 72 posto malignih ćelija u krvi i bila životno ugrožena, iako se nije tako osjećala.
“Mojoj porodici je rečeno da se ne zna da li ću preživeti narednih 10 dana. Sjećam se svake izgovorene riječi, moje i doktorkine, i svakog mog pitanja. Po saopštenju uslijedio je minut ćutanja, šok. Nevjerica šta sam čula. “Da li se to liječi?”, “Od čega nastaje?”, “Da li sam zakasnila?”, počela sam da bombardujem doktorku pitanjima i imala utisak kao da priča o nekom drugom. Kada je potvrdila – “da, leči se”, to mi je bilo dovoljno”, kaže Maja.
Svesna koliku volju za životom ima, optimizmom, upornošću i istrajnosti kao tajnim oružjem odlučila je da se bori i nijednog trenutka nije posumnjala u sebe. U sebe je, kaže, jako vjerovala, strah nije imala, jer, kako kaže, ne postoji opasnija bolest od straha i nikada se nije plašila da će možda umreti. Ta opcija, jednostavno, nije postojala.
“Liječenje je trajalo devet mejseci. Prva terapija mi je prekinuta zbog komplikacije opasne po život. Konstatovan je DIK, stanje koje preživi jedan od 1000 pacijenata. Poslije toga sam nakon desetak dana na klinici dobila kovid i prebačena sam u Batajnicu. Doktorka se čudila iznenađujuće brzom oporavku. To je na mene ostavilo utisak moje jačine i želje. Za sve to vrijeme sam bila nasmijana, pjevala, šminkala se… Prva terapija mi je ponovljena isto uz gomilu komplikacija, ali sam odlično izgurala i izašla sa fenomenalnom krvnom slikom. Ostale tri su prošle odlično bez ijedne komplikacije ili temperature. Osjećala sam se odlično. Poslije druge su tek rađene kompletne analize – više nije bilo ni traga leukemijskih ćelija. Konzilijum je odlučio da nisam ni kandidat za transplantaciju, što je bilo nešto najlepše što sam čula”, prisjeća se ona.
Podstaknuta dobrim rezultatima, na treću terapiju je otišla sa novim, nesebičnim ciljem.
“Od treće terapije je polako počeo moj razgovor sa ostalim pacijentima. Davala sam im savete kako da se na najbolji način čuvaju bakterija, pričala im svoj stav i svoju priču i pokušavala na neki način da ih ohrabrim i da im dam nadu da mogu da se izbore sa bolešću. To je bila moja svrha i time želim da nastavim da se bavim. Sada se osećam odlično, kao da se nikada nisam ni razboljela. Na posljednjoj kontroli sredinom septembra, takođe, nisu pronađeni tragovi leukemijskih ćelija. Funkcionišem sasvim normalno, kao i prije svega ovoga”, dodaje Maja.
Povratak na kliniku uvijek joj je, kaže, teško padao. Iako boravak tamo nije trajao duže od jednog ili dva dana, znala je da mora da se pripremi na gubitke, uplašene poglede i smrt. Ni tada se nije plašila.
“Priberem se i znam da je to jedini način i nešto od čega mi zavisi život. Klinika je bila moja druga kuća, a sestre moja druga porodica. I tako sam se i osećala. Koliko je važan stav shvatila sam odmah po saznanju dijagnoze i razgovora sa Peđom iz udruženja “Leuka”. Ti su mi razgovori pomogli da što više saznam o bolesti, jer sam to željela, željela sam da znam sa čime se susrećem. Nikada se nisam plašila šta ću da čujem. Dok mnogi jesu. Nikada nisam zaplakala zbog leukemije, jer ja sebe nisam smatrala bolesnom i nisam se osjećala, niti izgledala bolesno. Ali da, zbog kose jesam. Mislim da mi je to bio najveći psihički udarac. Međutim, kada sam vidjela koliko mi dobro stoje turbani, sve je prošlo. Shvatila sam brzo da je kosa u tom momentu najnebitnija, da je ona najmanji gubitak. Gledajući saborce vidjela sam svašta. I samosažaljenja i straha i depresije i pozitive i predaje. Najviše smrtnih ishoda. Za vrijeme mog liječenja umrlo je 22 ljudi. Nisam dozvolila da me ničija smrt uplaši. Ja sam svoj put odabrala- a to je da preživim i pobjedim. To je bio moj jedini cilj i znala sam da ču u tome uspjeti. I uspela sam”, otvorena je Maja.
Hrabrila ju je i držala, kaže, ljubav i podrška porodice i prijatelja, ali i saveti i pomoć udruženja. “Rano je da umreš”, ponavljala je sebi, svesna da svojoj porodici ne bi smela da nanese takvu bol.
“Oni su nešto najvrjednije u mom životu i zbog njih i njihove neizmerne ljubavi ću uspjeti, znala sam. I druge sam hrabrila na sličan način, da moraju da se bore i da će sve proći, da će svaka sljedeća terapija biti lakša, da nikako sebi ne dopuste da ih savlada strah. Bolest je u meni probudila još veću želju za životom. Naučila sam da budem strpljiva što nikada nisam znala. Počela da volim sva godišnja doba. Okrenula je moj životni put u nekom sasvim drugom pravcu. Iz svog iskustva, bolnog i teškog, ja sam shvatila da sam ga preživjela da bih bila još bolja i još jača, da je moja svrha postojanja da drugima pomognem, da se bore kroz sve ovo što sam ja prošla. To je sada moja želja i moj cilj i u tome ću uspjeti. Leukemiju sam pobjedila i ona mi više ne treba, ali sam joj zahvalna što je došla u moj život i pokazala mi da mogu još nešto i da mogu još bolje”, iskrena je Stević.
Vjera u sebe, volja za životom, pozitivan stav, bistar um i ljubav i podrška porodice, ponavlja, ključne su stvari kako u životu, tako i u borbi protiv bolesti.
“Nisam nikada bila utučena i depresivna. Ponašala sam se sve vrijeme isto. Jer nisam mogla sebe da smatram bolesnom, kada se nisam tako osjećala. Ali danas sa ponosom mogu da kažem – Ja sam pobijedila akutnu mieloblasnu leukemiju, najopasniju vrstu raka”, kaže Maja.
Borba iz koje je izašla kao pobjednik, odmah na početku naučila ju je još jednu stvar – da ne može sama, ni ona, niti bilo koji čovjek, koji bi sutra mogao da se nađe na njenom mjestu. Da pobjede potrebni smo im mi, koji imamo tu sreću i privilegiju da se nazivamo “zdravima”.
“Svi mi koji smo se liječili i oni koji se liječe, znaju koliko su važni trombociti. Mi bismo ih rado jedni drugima davali, ali ne možemo jer smo oboljeli. Naši životi zavise od vas zdravih. Ako nam vi ne pomognete, ne možemo da preživimo, mi ćemo iskrvariti i umrijeti. Trombociti su nama od životne važnosti i na svakoj hemoterapiji. Bez njih nam je džabe borba, kao i bez matičnih ćelija. Neko kome je potrebna transplantacija mora da ima donora. U dosta slučajeva brat ili sestra nisu podudarni, pa mora da se tražiti neko drugi ko odgovara, ali to zna da potraje, jer u Srbiji nema ni 10.000 dobrovoljnih davalaca. Što se duže čeka, to je veći rizik od ponovnog napretka bolesti i smrtnog ishoda bolesti, tako da i tu od vas zdravih naši životi zavise. Zato vas molim, sve vas zdrave, povećajte broj! Na oboljelih je mnogo, a davalaca trenutno malo”, kaže Maja.
Većina stvari ima cijenu, ali među njima nisu ljudski životi, dodaje Maja.
“Postanite dobrovoljni davalac, to je besplatno i nije bolno. Činiti dobro djelo, spasiti nekome život, biti human je besplatno. Dobrota je besplatna. Dobrota nas liječi. Ja sam danas član udruženja Leuka i znam koliko se udruženje bori da obezbijedi trombocite za ljude koji nemaju davaoce. Nekada je jako teško naći, a još teže nekome ko se liječi i kome su prekopotrebni reći da nema. Ovim putem se zahvaljujem svim dobovoljnim davaocima i trombocita i matičnih ćelija. Hvala vam što postojite, bez vas ne bismo preživjeli i hvala svima vama koji ćete ući u registar”, zaključuje Maja.
Kurir.rs/Blic
